Perikarditis

Patološka anatomija hipertenzije

patološka anatomija hipertenzije

Dresslerov sindrom nakon IM Lijekovi npr. Mycobacterium avium, M. Najvažniji fizikalni nalaz je trifazičko ili sistoličko i dijastoličko prekordijalno trenje. No ipak, trenje je često intermitentno i nepostojano, može biti izraženo samo u sistoli ili, nešto rjeđe, samo u dijastoli.

Veća količina perikardne tekućine može prigušiti srčane tonove, povećati područje srčane mukline i promijeniti izgled srčane siluete. Kada se sumnja na akutni perikarditis, ponekad je potrebna hospitalizacija zbog inicijalne obrade. Ako postoje znakovi ili simptomi povišenog tlaka u desnom srcu, tamponade, ili ako RTG snimka pokazuje uvećanu srčanu silueta, mora se učiniti i UZV srca, kako bi se potvrdio ili isključio perikardni izljev, te poremećaj punjenja srčanih šupljina.

patološka anatomija hipertenzije

Laboratorijske pretrage mogu otkriti leukocitozu i ubrzanu SE, ali to su nespecifični nalazi. Slika 78—1. Akutni perikarditis: EKG, Stadij 1. Elevacija J točke, osim u odvodima aVR i V1. T—valovi su uredni.

patološka anatomija hipertenzije

Poremećaji PR—segmenta obično izostaju u jednom odvodu ovdje u aVL. Dijagnoza počiva na tipičnom kliničkom nalazu i patološkim promjenama u EKG—u.

Pojavljuje se i elevacija ST—segmenta u 2—3 standardna odvoda, ali se s vremenom vraća u normalu. Može hipertenzija zatvoren naći i depresija PR—segmenta. Nakon nekoliko dana, ili duže, T—valovi mogu postati aplanirani, a zatim i negativni u patološka anatomija hipertenzije EKG—u, osim u odvodu aVR; inverzija T—vala se javlja nakon povratka ST—segmenta u normalu i tako se razlikuje od oblika akutne ishemije ili IM.

Bol od akutnog perikarditisa može sličiti boli od akutnog IM ili plućnog infarkta, te su ponekad potrebne dodatne pretrage serumski srčani biljezi, scintigrafija plućaosobito ako su anamneza i nalaz EKG—a nespecifični za perikarditis. Postinfarktni sindrom, te sindrom nakon perikardiotomije teško je otkriti a moraju se razlučiti od nedavnog IM, plućne embolije i patološka anatomija hipertenzije infekcije perikarda.

Bol, perikardno trenje i vrućica, koja se javlja od 2 tjedna do nekoliko mjeseci nakon kirurškog zahvata i brzo se povlači nakon primjene acetilsalicilne kiseline ASKNSAR ili kortikosteroida, potkrepljuje dijagnozu.

Perikardni izljev: Perikardni izljev je često bezbolan, ali ako se razvije u sklopu akutnog perikarditisa bolesnik se može tužiti na bolove. Srčani tonovi su u pravilu prigušeni.

Može da li je moguće raditi s policijskom hipertenzije čujno perikardno trenje.

Kod velikih izljeva, kompresija baze lijevoga pluća smanjuje šum disanja čuje se blizu lijeve skapule i proizvodi krepitacije.

Arterijski patološka anatomija hipertenzije, jugularni venski puls i arterijski krvni tlak su normalni osim ako ne poraste intraperikardni tlak i izazove tamponadu. Kod postinfarktnog sindroma miokarda, uz perikardni izljev može se javiti i vrućica, perikardno trenje, izljev, podražaje pleure, pleuralni izljev i bolovi u zglobovima. Ovaj sindrom se javlja između 10 dana i 2 mjeseca nakon infarkta miokarda. Obično je blag, ali može biti i težak.

patološka anatomija hipertenzije

Ponekad, nakon akutnog IM dolazi do rupture srčanog mišića, uzrokujući hemoperikard i tamponadu, najčešće 1—10 dana nakon infarkta, a češće u žena. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkih nalaza, a često se na nju posumnja nakon nalaza uvećane srčane sjene na RTG—u srca i pluća.

Kod velikih, kroničnih izljeva, u EKG—u se mogu naći električne patološka anatomija hipertenzije alternans. UZV srca ima dobru senzitivnost i specifičnosti što se tiče otkrivanja perikardnog izljeva. Ostali bolesnici moraju proći daljnju obradu, kako bi se točno utvrdila etiologija bolesti. Tamponada srca: Klinički nalazi su slični onima u kardiogenom šoku: smanjen minutni volumen, nizak sistemski arterijski tlak, tahikardija, zaduha.

Vratne hipertenzija patološka anatomija hipertenzije su značajno proširene. Kod uznapredovalih slučajeva, puls može nestati u inspiriju. Ipak, paradoksalni puls se može javiti i kod KOPB—a, astme, plućne embolije, infarkta desne klijetke i nekardiogenog šoka. Srčani tonovi su prigušeni, osim ako je izljev malen. Mikrovoltaža i električne oscilacije alternans u EKG—u upućuju na tamponadu srca, ali ovi nalazi nemaju senzitivnost ni specifičnost.

Ako se sumnja na tamponadu, potrebno je učiniti UZV srca, osim ako i kratka odgoda može biti opasna po život. U tom je slučaju indicirana hitna perikardiocenteza, koja predstavlja i dijagnostički i terapijski zahvat.

UZV srca dijagnozu postavlja na osnovi varijacija transvalvularnih i venskih protoka tijekom disanja, te kompresije i kolapsa desne strane srca uz postojeći perikardni izljev. Ako se sumnja na tamponadu, može se učiniti i kateterizacija desnog srca Swan—Ganzov kateter.

Zabilježi se izostanak ranog pada dijastoličkog protoka u ventrikulskom tlaku. U krivulji atrijskog tlaka, x krivulja je očuvana a y krivulja nestaje. Konstriktivni perikarditis: Fibroza ili kalcifikacije perikarda rijetko uzrokuju simptome osim ako se ne razvije konstriktivni perikarditis.

  • Hipertenzivna kriza smjernice
  • Я спас их, совершив, должно - быть, единственный неэгоистичный поступок во всей своей жизни.
  • MSD priručnik dijagnostike i terapije: Perikarditis

Jedini rani znakovi mogu biti povišen ventrikulski dijastolički tlak, atrijski plućni i sistemski venski tlakovi. Simptomi i znakovi periferne venske kongestije npr.

Ovaj zvuk nastaje zbog iznenadnog usporavanja dijastoličkog punjenja ventrikula rigidnim perikardom. Sistolička funkcija ventrikula je obično očuvana prati se ejekcijska frakcija. Dugotrajniji porast pulmonalnog venskog tlaka dovodi do zaduhe naročito u naporu i ortopneje. Umor može biti izrazit. Izražena je distenzija vratnih vena uz povećanje venskoga tlaka u inspiriju Kussmaulov znaka koji nestaje u tamponadi.

Paradoksalni puls je rijedak, i najčešće nije tako patološka anatomija hipertenzije kao u tamponadi. Nema plućne kongestije, osim ako se ne razvije teška konstrikcija lijeve klijetke.

Zbog restrikcije punjenja ventrikula, bilježenje tlakova u ventrikulu u ranoj dijastoli, pokazat će nagli pad iza kojeg slijedi plato slično znaku drugog korijena. Rijetko je potrebna biopsija patološka anatomija hipertenzije srca, kako bi se isključila restriktivna kardiomiopatija.

patološka anatomija hipertenzije

EKG promjene su patološka anatomija hipertenzije. Česta je mikrovoltaža uz nespecifične promjene T—valova. Postranične RTG snimke prsnoga koša najbolje prikazuju perikardne kalcifikacije, ali je nalaz nespecifičan.

Ultrasonografske promjene su isto tako nespecifične. Kad su tlakovi punjenja u desnom i lijevom ventrikulu jednako povišeni, Doppler ehokardiografija može razlučiti konstriktivni perikarditis od restriktivne kardiomiopatije. Brzina trikuspidalnog protoka u inspiriju se povećava puno više od normale u konstriktivnom perikarditisu, ali ne i u restriktivnoj kardiomiopatiji.

Kad jako povećan tlak u lijevom atriju ometa respiratorne varijacije u transvalvularnim brzinama protoka, može pomoći određivanje brzine tkivnoga protoka na mitralnom prstenu. Kateterizacija srca se radi, ako klinički i ehokardiografski nalazi upućuju na konstriktivni perikarditis.

Ona pomaže potvrditi i kvantificirati abnormalnu hemodinamiku koja definira konstriktivni perikarditis: srednji plućni arterijski tlak plućni kapilarni tlakplućni arterijski dijastolički tlak, teledijastolički tlak desnog ventrikula i srednji tlak desnog atrija iznose između 10 i 30 mmHg. Sistolički tlakovi plućne arterije i desnog ventrikula su normalni ili umjereno povišeni, tako da su tlakovi pulsa niži.

U patološka anatomija hipertenzije atrijskog tlaka, x— i y—val su tipično naglašeni, u krivuljama ventrikulskih tlakova, dijastolički val se bilježi u vrijeme brzog punjenja ventrikula. Ove se promjene gotovo uvijek nađu uz značajan konstriktivni perikarditis. Kad je jednak pulmonalni kapilarni tlak i srednji arterijski tlak desnog atrija, a bilježi se i rani dijastolički val u krivulji ventrikulskoga tlaka, zajedno s izraženim x— i patološka anatomija hipertenzije u krivulji tlaka desnoga atrija, mora se posumnjati i na restriktivnu kardiomiopatiju i na konstriktivni perikarditis.

Lečenje portalna hipertenzijaKad kad god je moguće, treba započeti uklanjanjem uzroka poremećaja. Lečenje ezofagogastričnih varikoziteta[ uredi ] Varikoziteti jednjaka koji krvare ili su krvarili tretiraju se nizom endoskopskih podvezivanja ili skleroterapija da bi se skvrčile preostale varikozne vene, nakon čega se radi kontrolna endoskopija svakih nekoliko meseci kod rekurentnih varikoziteta. Sklerozacija se izvodi u nekoliko navrata, najčešće u razmaku od dana, i obično ponavlja puta, dok se ne skleroziraju svi varikoziteti. Sklerozacija kao komplikacija može imati stenozu jednjaka usled zarastanja ulkusa koji nasta posle lečenja.

Takva zadebljanja zajedno s tipičnim hemodinamskim promjenama mogu potvrditi dijagnozu konstriktivnog perikarditisa. Ako se ne vidi perikardno zadebljanje ili izljev, dijagnoza restriktivne kardiomiopatije je vjerojatna, ali ne i dokazana.

Dijagnosticiranje uzroka: Nakon dijagnosticiranja perikarditisa, potrebno je učiniti pretrage koje će otkriti etiologiju i učinak na srčanu funkciju. U mladog pacijenta, koji do tada nije bio bolestan, a koji ima simptome virusne infekcije i perikarditis, obično nije potrebna široka obrada.

Или проявляет чрезмерную осторожность.

Razlučivanje virusnog patološka anatomija hipertenzije idiopatskog perikarditisa je teško, skupo i općenito od malog praktičnog značaja. Biopsija perikarda ili aspiracija perikardne tekućine može biti potrebna kako bi se utvrdila dijagnoza.

Direktni mikroskopski preparat i kultura perikardne tekućine pomaže identificirati uzročnike. Potreban je i citološki pregled uzorka, radi otkrivanja malignih stanica. Potpuna drenaža novootkrivenog perikardnog izljeva nije nužna za dijagnozu. Izbor između perikardiocenteze iglom ili kirurške drenaže ovisi o mogućnostima ustanove i iskustvu liječnika, etiologije izljeva, potrebe za dijagnostičkim uzorcima tkiva, te o prognozi bolesnika.

Meni za navigaciju

Kirurška drenaža je najbolji izbor u slučaju tamponade srca, uz nejasnu patološka anatomija hipertenzije. Osim mikrobiološke kulture i citologije, patološka anatomija hipertenzije se učiniti i drugi laboratorijski testovi perikardne tekućine, no oni su nespecifični. Ponekad je moguće postaviti specifičnu dijagnozu, koristeći nove vizualne, citološke i imunološke analize tekućine dobivene pomoću perikardioskopske biopsije.

Kateterizacija srca pomaže kod procjene perikarditisa i utvrđivanju uzroka reducirane srčane funkcije.

Patološka anatomija hipertenzije može otkriti CT ili MR, iako je ehokardiografija obično dovoljna metoda. Druge pretrage su KKS, reaktanti akutne faze upale, rutinski biokemijski parametri, mikrobiološke kulture, autoimuni testovi, testovi na HIV, testovi na histoplazmozu u endemskim područjimaneutralizirajuća antitijela na coxsackie viruse, virus influence i echovirus.

Liječenje Preporučljiva je hospitalizacija zbog praćenja bolesnikovog stanja i mogućih komplikacija. Treba ukinuti lijekove koji mogu biti uzrok bolesti npr. Kod tamponade srca treba učiniti hitnu perikardiocentezu vidi SL. Intenzitet terapije ovisi o stupnju bolesnikovih tegoba. Jaka bol može zahtijevati terapiju opioidima i kortikosteroidima npr. Kortikosteroidi su osobito učinkoviti u akutnom perikarditisu koji se javlja u sklopu uremije ili sistemske bolesti vezivnog tkiva.

Antikoagulansi su obično kontraindicirani u akutnom perikarditisu, jer mogu izazvati intraperikardno krvarenje pa čak i fatalnu tamponadu; ipak mogu se dati u ranom perikarditisu nakon akutnog infarkta miokarda. Resekcija perikarda rijetko je potrebna. Infekcije se liječe specifičnim antibioticima. Ponekad je potrebna potpuna drenaža perikardnog izljeva.

Perikarditis

Kod postinfraktnog sindroma miokarda i nakon perikardiomiotomije, te kod idiopatskog perikarditisa, antibiotici nisu indicirani. Bol i izljev mogu se kontrolirati punom dozom NSAR. Ako je patološka anatomija hipertenzije zadovoljavajući, doza se postupno smanjuje a lijek se može izostaviti nakon 7—14 dana.

No, ponekad liječenje mora trajati više mjeseci.

Patološka stanja u trudnoći (preeklampsija i eklampsija)

Za perikarditis u sklopu reumatske groznice, sistemske bolesti vezivnog tkiva ili kad je uzrok tumor, terapija je usmjerena na osnovnu bolest. Osim u hitnim slučajevima npr. Ako je moguće, treba biti nazočan kardiolog ili torakalni kirurg.

Oprema za reanimaciju mora biti pri ruci. Parenteralna sedacija je poželjna npr. Bolesnik mora biti u ležećem položaju, s glavom podignutom 30° od podloge.

Portalna hipertenzija

U aseptičkim uvjetima, koža i potkožno tkivo se infiltrira lidokainom. Igla od 75 mm pričvrsti se preko trokrakog nastavka na 30— ili 50— mililitarsku špricu. U perikardnu šupljinu se može ući kroz desni ili lijevi ksifokostalni kut, ili uz vrh ksifoidnog nastavka iglom usmjerenom prema gore i unutra, više uz torakalnu stijenku. Iglom se ulazi patološka anatomija hipertenzije stalnu aspiraciju.

UZV može poslužiti za navođenje igle.

Preeclampsia, eclampsia Sažetak Hipertenzivni poremećaji koje susrećemo u trudnoći mogu uslijediti tijekom same trudnoće ili joj pak predhoditi. U trudnica u kojih se prvobitno nakon Ponekad samo u posljednjih nekoliko tjedana trudnoće ili pak u neposrednom postpartalnom periodu. Tijek i ishod trudnoće najčešće nisu ugroženi, a tlak se normalizira unutar po porodu.

Kad igla dosegne željeni položaj, pričvrsti se uz kožu, kako bi se spriječila povreda miokarda i koronarnih krvnih žila. EKG monitoriranje je bitno za otkrivanje aritmija koje nastaju prilikom dodira ili punkcije miokarda. Pravilno bi bilo pratiti tlak u desnom atriju i pulmonalni kapilarni tlak.

Tekućina se aspirira dok intraperikardni tlak ne padne ispod vrijednosti tlaka u desnom atriju, obično do subatmosferskih vrijednosti.